B L O G ★ 1 0 M A J 2 0 2 4
Svet danas slavi 20 godina mene! Iza te jubilacije stoji značajno dostignuće, a to je da sam uspešno progurao dvadeset godina nekog pokušaja za bivanjem. Kroz dvadeset godina smeha, stvaranja, radosti & komunikacije.
Dvadeset godina mene i svega do čega je meni stalo.
FOTO @ostajemslobodna, Maj 2024
Svaka ta premošćena godina je sama po sebi uzrok za slavlje. No, u ovom trenutku, najznačajnije je da;
SLAVIM SVE ISPRED MENE
Neki deo mene intuitivno i istinski veruje da će se dobro uvek desiti. Ovo saznanje kao da stoji između izreka « u laži su kratke noge » i « dobro se dobrim vraća » — ne mogu da zamislim scenario u kom, u odsustvu laži i prisustvu istinske želje za dobrim u svojstvu dobra, loše može da se desi.
Te se trudim da tako i živim — sa što manje fasada, i što više nade. Dobro će onda, nekako prirodno, već i biti ispred mene. Najohrabrujuće je to da nas ka dobru koje je napred, vuče samo vreme — a vreme inače i ide samo u jednom pravcu.
SLAVIM SVE IZA MENE
Sve ono što je iza mene, ne mora da me definiše, ali me jeste definisalo.
Svi moji impulsi, refleksi, misli, intuicija, i ukus — usko su bili uobličeni svime time što sam iskusio i preživeo još od malih nogu. Sve dobro, i sve loše što mi se desilo — pomoglo je da izgradi mene ovakvog kakav sam danas. Na tome sam zaista beskrajno zahvalan.
Osvrćući se nazad, stvari nisu mogle bolje da prođu — jer ne postoji bolji-prošli-ja od prošlog mene. Vreme ne teče unazad. Samo ovo saznanje je možda i ultimativna potvrda prethodne teze — na kraju sve zaista ispadne onako kako je trebalo da se desi.
SLAVIM SVE KRAJ MENE
Kraj mene su prijatelji koji su verovatno jedini razlog zašto sam danas iole funkcionalan. Pre svega, sam ne bih mogao na kraj da izađem sa svojim mozgom — a tek ostalo.
Čudan je taj neki osećaj poverenja, istinskog poverenja, nade, ljubavi i razumevanja u međuljudskom odnosu. Nekog čuvanja leđa. Sve je to nekako tako neprocenjivo.
Tako neverovatno.
Tokom samo ovih proteklih 20 godina, naučio sam da hodam, da pričam, da jedem, da gledam, da primetim, da razumem, da čujem i da se smejem. Malo je nedokučivo i ekstraordinarno da samo pre 20 godina ničeg toga nije bilo. Nije bilo ni mene.
Najsmešnije možda je da tad, kao da mi to nije smetalo.
I možda, za nekih narednih mnogo mnogo godina — kad opet bude bilo ničega, verovatno mi jednako neće smetati.
SLAVIM MAMU
Mama, hvala ti.
Ne znaš koliko te volim.
